NARODNI MUZEJ CRNE GORE ATELJE DADO

Nada ArnautPlutajući na veoma neobičan način

Floating in a most peculiar way

Začudno lelujanje

“Jedina je prihvatljiva svrha ljudskog djelovanja proizvodnja subjektivnosti koja bi ne-prestano samoobogaćivala vlastiti odnos prema svijetu” - Feliks Gatari.1

U aktuelnom vremenu opterećenom viškom informacija i do apsurda ogoljene intime koja se servira nasumično isključivo radi dostizanja popularnosti i virtuelnog prisustva pitanje individualnosti, privatnosti odavno je prestalo biti relevantno za najbrojniji dio po-pulacije. Stoga zapitanost pojedinca - u ovom slučaju umjetnice kao nekoga čija je dužnost „proizvođenje smisla“ (Feliks Gatari) nad zamršenom „lavirintskom strukturom“ predrasuda, stvarnog značenja i smisla ljudske egzistencije može izgledati kao unaprijed izgubljena „borba sa vjetrenjačama“. Ta konstantna borba, pa čak i onda kada djeluje kao apriorno osuđena na neuspjeh govori o potrebi i važnosti da se svjesno iskorači iz šireg, uhodanog toka života i ritma svijeta kako bi se poput distanciranog pogleda iz vasione sagledao svijet i u njemu dokučila sopstvena putanja.

Upravo na tom tragu je i rad Floating in a most peculiar way - Plutajući na veoma neobičan način, umjetnice Nade Arnaut za koji je kao lajt motiv poslužio stih iz pjesme legendarnog muzičara Dejvida Bouvija koji je i sam simbol nepristajanja na slijepo praćenje ustaljenih normi ponašanja i djelovanja. Njegov virtuelni junak u pjesmi Space Oddity2 je astronaut Tom koji gubi kontakt sa Zemljom i biva ostavljen da pluta svemirom. Nekako nalik Bouvijevom Major Tomu i Nadin junak – majušna akvarijumska riba smještena je u minijaturnu providnu plastičnu kesu sa tek toliko vode da u njoj može da mrda i „živi“. Prisilno istrgnuta iz svog prirodnog ambijenta ona je „bačena u svijet“ sasvim drugačiji od njenog uobičajenog okruženja. U pitanju je pažljivo osmišljen koncept, snažno oslonjen na preciznu tehničku realizaciju gdje je bilo veoma značajno uspostaviti balans među elementima - veličini balona i težini sadržaja unutar kese, pa je količina vode taman tolika da balon može neometano da je nosi. Tako ovaj pokretni „živi objekat“, prkosi gravitaciji i teži neprestanom kretanju. A kretanje se usložnjava – osim u odnosu na okruženje i riba u vodi bori se da uspostavi svoju dinamiku – u skučenom prostoru ona pokušava da ostvari privid normalnosti. Čitava akcija/performans dokumentovan je na otvorenom. Riba lebdi u prostranstvu, nošena vaz-dušnim strujama, krećući se unutar svog mikrosvijeta i našeg svijeta, odvojena od njega zaštitnom opnom prozirne kese koja istovremeno označava i vezu i granicu sa okolinom. Nesvjesna okolnosti pod kojima je njeno bivstvovanje transponovano u nešto sasvim drugo ona je dovedena u stanje kontrolisanog funkcionisanja. Video zapis i fotografije događaja omogućavaju “materijalno trajanje” i daju gledaocu produženi vizuelni užitak, stavljajući akcenat na vremensku komponentu rada kao i na različite sredine u kojima se događaj „dešava“.

Ovaj dinamički sistem nalazi se u labilnoj ravnoteži (kesa sa ribom se svakog trenutka može prizemljiti ili odletjeti u visine, što bi ukinulo ili preokrenulo cijeli koncept) koja ga čini neobično uzbudljivim, uprkos nedostatku „akcije“. Sve ovo čini okvir složene i slojevite konceptualizacije koja se na neuobičajeno efektan način može usmjeriti u raznim i ponekad potpuno različitim pravcima tumačenja, podjednako uspješno .

1. “Ova se definicija može lijepo primjeniti na suvremene umjetničke prakse: stvaranjem i osmišljavanjem meha-nizama života koji uključuju metode rada i načine življenja, umjesto konkretnih predmeta koji su dotad ograničavali područje umjetnosti, umjetnici kao material koriste vrijeme.” – Nicolas Bourriaud, Relacijska estetika, Postprodukcija, Kultura kao scenarij: kako umjetnost reprogramira suvremeni svijet, Biblioteka Refleksije, MSU Zagreb, 2013, 126.2. Album Space Oddity, Philiphs (UK) / Man of Words/Man of Music, Mercury (USA), 1969.

Na primjer: dva elementa - bijeli balon sa helijumom i plastična kesica sa vodom koja je o njega „okačena“ postavljena su u odnos uzročno-posledične veze, u kojoj su njihova primarna svojstva međusobno suprotstavljena. Upravo u tom odnosu rastrzanosti i leži pitanje o efemernom položaju ljudske jedinke u kulturološki determinisanoj mreži pozicija koje je dovode do neodlučnosti.

Da li je jedinka (upravo kao ova akvarijumska riba) izvučena iz svog „idealnog“ prirodnog okruženja, i prisiljena na prilagođavanje novim uslovima ili je u toj novoj, nametnutoj relaciji među njima uspostavljena neraskidiva veza? Izdvojeni subjekat se kao zarobljenik ovog smjelog diskursa kreće već zadatim pravcima značenja. Ili je možda u pitanju ironična konstatacija o blaženoj nesvjesnosti jedinke o situaciji i svijetu u kojem se nalazi? Ovdje bi tanka, plastična ali neraskidiva granica mikrosvijeta mogla biti tumačena u kontekstu različi-tih ideoloških i kulturnih paradigmi (od konzumerizma do nacionalizma) ili kao ontološki i/ili gnoseološki limit pojedinca okovanog predrasudama, otuđenog ličnim očekivanjima i ambicijama a koji je zamršen i zapetljan u mreži neprestanih promjena i diskurzivnih značenja određenih društveno struktuisanim činiocima. Akvarijumska ribica može da bu-de i simbol usamljene jedinke - subjekta koji se “neprestano polarizuje između različitih paradigmi ovozemaljskog”, dok balon u umjetnicinom izvornom konceptu kao sekundarni lajt motiv odnosno stub ili temelj ovog čitavog koncepta može da reprezentuje “volju” koja stihijski pomjera ili nosi odabranog subjekta... Ribica može da bude prepuštena spoljnjim okolnostima, a njeno (naše) življenje je upravo klaustrofobično i usamljeničko, katkad svjesno izolovano od ostatka svijeta, i uprkos svim savremenim dostignućima, tehnološkom napretku koji bi nam život trebao učiniti lakšim (?), a u stvari nas je učinio zavisnim od tehnologije (Pol Virilo). Sve te okolnosti nas prije ili kasnije vrate na preispitivanje suštine smisla života.

Nadin subjekat odabran da simbolički oživi lik usamljene jedinke neodoljivo podsjeća na još jednog astronauta - Li Milera, jedinog protagonistu filma Ljubav3. Kroz suptilnu analizu fragilnosti ljudske egzistencije lika koji je spletom okolnosti osuđen na preživljavanje u ograničenim uslovima, daleko od planete koja znači život i nakon mnogo godina samo-preispitivanja u sablasnoj tišini i samoći shvata da je jedini stvarni način i smisao koji daje snagu da se preživi postojanje opipljivog kontakta sa drugima i uspomene. I ljubav.

Danas, kada smo zašli u vrijeme u kome posmatrač “mora preći prag ‘katalizatorskih modula vremena’, a ne više promatrati imanentne predmete zatvorene u njihov referentni svijet… a umjetnički predmet u toj bihevioralnoj ekonomiji zadobiva svojevrsni privid aure kao iskaz otpora njegovoj tržišnoj distribuciji ili njezinoj parazitskoj mimezi” (Nikolas Burio4) priča o usamljenosti i izolovanosti zbog sopstvenih ubjeđenja postaje prava rjetkost, a ovaj umjetnički rad koji upravo to sugeriše kroz mnoštvo različitih interpretacija otvara mogućnost višestrukog pogleda – za neke bezbjednog tumačenja, uz usvajanje onih paradigmi koje najbolje odgovaraju posmatraču.

Mirjana Dabović Pejović

3. Film Ljubav iz 2011. godine režisera Williama Eubanka, je priča o astronautu Li Mileru koji gubi kontakt sa Zemljom i ostaje sam u svemirskoj stanici, a kako vrijeme prolazi njegov jedini cilj je da preživi u klaustrofobičnom i usam-ljenom svijetu.4. Nicolas Bourriaud, Relacijska estetika, Postprodukdukcija, Kultura kao scenarij: kako umjetnost reprogramira su-vremeni svijet, Biblioteka Refleksije, MSU Zagreb, 2013, 127.

Fotografija | Photogaph, 80 x 80 cm

Fotografija | Photogaph, 80 x 80 cm

The Wondrous Undulation

“The only acceptable finality of human activity is the production of a subjectivity that is auto-enriching its relation to the world in a continuous fashion.” - Félix Guattari.1

In the present time burdened with information overload and an absurd lack of privacy exposed randomly with a view to achieving popularity and virtual presence, for the majority of the population the issues of individuality and privacy have lost their relevance long ago. Therefore, the pondering of the individual – in this case the artist as someone whose duty is to “produce meaning” (Félix Guattari) – over the entangled “labyrinth structure” of prejudices and the true meaning of human existence may seem as an uphill fight doomed to failure. But even when it appears to be a priori doomed to failure, this continual struggle speaks of the importance and the need to make a conscious effort to step out of the box of the wider and well-established course of life and world rhythm in order to take a detached view of the world from space and figure out one’s own path.

It is this idea that lies behind the work Floating in a Most Peculiar Way by Nada Arnaut, whose leitmotif was this same line from a song by the legendary musician David Bowie, himself a symbol of refusal to blindly follow the established norms of behaviour and action. Bowie’s virtual hero in the song Space Oddity2 is the astronaut Tom who loses contact with the Earth and is left to float around the universe. Resembling Bowie’s Major Tom, Arnaut’s hero – a tiny aquarium fish, is placed in a tiny transparent plastic bag with as little water as is enough for it to be able to wriggle and “live”. Forcibly removed from its natural habitat, the fish is “thrown into the world” totally different from its natural environment. This is a meticulously conceived concept, relying heavily on the precise technical realisation where it was vitally important to establish a balance between the elements – the size of the balloon and the weight of its content, so the quantity of water is just enough for the balloon to carry it smoothly. Thus this movable “live object” defies gravitation with a tendency to move incessantly. And the movement becomes more complex – in addition to its own relation to the environment, the fish in the water also struggles to establish its own dynamics – in this confined space it tries to achieve a semblance of normality. The whole action/performance is documented in the open. The fish floats in space, carried by air currents, moving in its own microcosm and in our world, separated from it with a protective membrane of the transparent bag, which is at the same time its connection and its border with the environment. Unaware of the circumstances under which its being has been transposed into something entirely different, it has been brought to the state of controlled functioning. The video recording of the event as well as photographs enable “material existence” and give the viewer an extended visual pleasure, placing an emphasis on the temporal component of the work and different environments in which the event “takes place”.

1. “This definition can easily apply to contemporary art practices: with the devising and creation of life mechanisms which include work methods and ways of life, instead of concrete objects which limited the field of art, artists use time as material.” – Nicolas Bourriaud, Relacijska estetika, Postprodukcija, Kultura kao scenarij: kako umjetnost reprogramira suvremeni svijet, Biblioteka Refleksije, MSU Zagreb, 2013, 1262. Space Oddity Album, Philiphs (UK) / Man of Words/Man of Music, Mercury (USA), 1969.

This dynamic system is in the state of an unstable equilibrium (the bag with the fish can any moment be grounded or fly up to the sky, thus stopping or reversing the whole concept), which makes it unusually exciting, despite the lack of “action”. All this provides a framework for a complex and multi-layered conceptualisation which can be directed in an unusually effective manner and equally successfully to various and sometimes even totally different ways of interpreting.

For example, two elements – the white helium balloon and the plastic water bag attac-hed to it are put in the cause-and-effect relation, their primary properties being mutually contradictory. It is in this relation of disjointedness that the question of the ephemeral position of an individual lies in the culturally determined network of positions leading to indecision. Is an individual (just like this aquarium fish) removed from its “ideal” natural habitat and forced to adjust to the new conditions or an unbreakable bond has been established between them in this newly imposed relation? As a prisoner of this bold discourse, the isolated subject moves in the already set directions of meaning. Or could this be an ironic statement of the individual’s blissful unawareness of the situation and the surrounding world? The thin plastic and at the same time unbreakable border of the microcosm could be interpreted in the context of various ideological and cultural paradigms (from consumerism to nationalism) or as an ontological and/or gnoseological limit of the individual chained by prejudice, alienated by personal expectations and ambitions and entangled in the intricate network of incessant change and discursive meanings determined by socially structured factors. The aquarium fish may also be a symbol of a lonely individual – subject who is “continuously polarized between different paradigms of this world”, while the balloon in the artist’s original concept as a secondary leitmotif or the pillar or foundation of the entire concept may represent the “will” which spontaneously move or carry away the chosen subject ... The fish may be left to external circumstances, and its (our) existence is claustrophobic and lonely, at times consciously isolated from the rest of the world, and despite all contemporary achievements, the technological progress which was supposed to make our lives easier (?), has in fact made us dependent on technology (Paul Virilio). Sooner or later, all these circumstances lead us to re-examine the essence of the meaning of life.

Nada Arnaut’s subject chosen to symbolically revive the character of a lonely individual irresistibly reminds us of yet another astronaut - Lee Miller, the only protagonist of the film Love3. Through a subtle analysis of the fragility of human existence, the film portrays the character doomed to survival in limited circumstances, far away of the planet which means life, who, after many years of self-examination in eerie silence and solitude, realizes that the only real way and sense which give strength for survival are the existence of a tangible contact with the others and memories. And love.

Nowadays, when we have reached the time in which the viewer “must cross the threshold of ‘catalysing temporal modules’ rather than contemplate immanent objects that do not open on to the world to which they refer … and in which, in this behavioural economy, the art object acquires a deceptive aura, an agent that resists its commodified distribution or becomes its mimetic parasite” (Nicolas Bourriaud4), the story of loneliness and isolation due to one’s own beliefs becomes a true rarity, and this artwork which suggests that through a multitude of different interpretations opens up the possibility of multiple views – for some people a safe interpretation, with the adoption of those paradigms which best suit the viewer.

Mirjana Dabović Pejović

3. Film Love (2011) directed by William Eubank is a story of the astronaut Lee Miller who, losing contact with the Earth, becomes stranded aboard a space station. As time passes, his only goal is to survive in the claustrophobic and lonely world.4. Nicolas Bourriaud, Relacijska estetika, Postprodukdukcija, Kultura kao scenarij: kako umjetnost reprogramira suvremeni svijet, Biblioteka Refleksije, MSU Zagreb, 2013, 127

Installation view

Fotografija | Photogaphy, 80 x 80 cm

Video stil | Video still

Video stil | Video still

Nada Arnaut, rođena 1981. u Metkoviću, Hrvatska. Diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju 2007. godine, na Odsjeku za slikarstvo, gdje je i magistrirala 2013. godine. Od 2010. zaposlena kao viši asistent na Akademiji Likovnih Umjetnosti u Trebinju. Najčešće se izražava u oblasti instalacije, fotografije i slikarstva. Živi i radi u Trebinju (BiH).

Born in 1981, in Metković, Croatia.Graduated from the Acadamy of Fine Arts Trebinje in 2007 Department of painting, where she received MA in 2013.Since 2010 engaged as senior assistant at the Academy of Fine Arts Trebinje.Mostly engaged in installations, photography and painting.Lives and works in Trebinje (Bosnia Herzegovina).

Radovi su joj izlagani u | Her works have been exhibited in: Narodni Muzej, Beograd; Umjetnička Galerija BiH, Sarajevo; Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić, Cetinje; Duplex 100m2, Sarajevo; Muzej Herceg Stjepan Kosača, Mostar; Gradska Galerija, Kotor; Josip Bepo Benković, Herceg-Novi; Gradski Muzej, Herceg-Novi; Galerija Kulturnog Centra, Trebinje...

Kontakt | Contact:www.nadaarnaut.comarnautnada@gmail.com

Video stil | Video still

Cetinje, mart | april 2015.

Izdavač: Narodni muzej Crne Gore | Za izdavača: Pavle Pejović | Kustos, tekst: Mirjana Dabović Pejović Prevod: Olivera Kusovac | Fotografija: Nada Arnaut | Dizajn: Branka Vujović

Štampa: DPC – Podgorica | Tiraž: 300